U radu se predstavljaju idejni i realizirani projekti akademika Zlatka Ugljena (Mostar, 1929.) koji se povezuju s područjem hercegovačkog juga i blizinom jadranske obale, u širokome vremenskom lûku od gotovo pola stoljeća. Akademik Zlatko Ugljen najvažnije je ime suvremene arhitektonske scene Bosne i Hercegovine i član je triju akademija znanosti i umjetnosti. Odabrani projekti otkrivaju prepoznatljiv pristup autora u arhitektonskom oblikovanju i mišljenju, koji bi se mogao sažeti u temeljitom proučavanju i uvažavanju duha mjesta (genius loci) i specifične kulturne geografije u kojoj se suvremena arhitektura otvara dijalogu sa zatečenim strukturama, običajima i graditeljskim tradicijama. Ugljenov rukopis prati se u odnosu na utjecaje njegovih profesora, tada aktualne tendencije u europskoj arhitekturi kao i na njegovo osobito mjesto u arhitekturi sarajevskog kruga. Odabrani realizirani i idejni projekti iz Stoca i Mostara ujedno upućuju na specifične odlike arhitektonskog nasljeđa Bosne i Hercegovine, nastalog u susretu različitih kultura i tradicija, koje svoje refleksije nalaze i u suvremenim tematizacijama Zlatka Ugljena.

Teza ovog rada počiva na tome da suvremene hibridne umjetničke prakse teže transformaciji svoje svrhe k održavanju ravnoteže između političkih i ekoloških infrastruktura, čineći tako društvena i pitanja životne sredine uočljivim i zagovarajući načine ljudskog postojanja u integrativnom odnosu sa svojim okruženjem. U doba koje se suočava s razornim posljedicama tehnološkog razvoja, zloupotrebom znanosti u svrhu profita i antagonizmima ekonomske dinamike, umjetnička djela predlažu alternativne i raznovrsne načine postojanja unutar kolektiva, u pokušaju da rekonfiguriraju veze između ljudske subjektivnosti i vanjskog svijeta. Odabrana studija slučaja za ovaj tekst umjetnički je projekt s nazivom Suočavanje s vegetalnom drugošću: Fitoteratologija čiji je autor Špela Petrič. Dva argumenta na koja se ovaj rad fokusira jesu koncept ekozofije Félixa Guattarija kao okvir za hibridne umjetničke strategije i argument Donne Haraway iz knjige When Species Meet o potrebi da se destabiliziraju tradicionalne hijerarhije moći među vrstama. Cilj ovog rada jest pokazati kako umjetnost ima moć da destabilizira antropocentrične perspektive. U tekstu se rabi transdisciplinarni pristup, a primijenjene su istraživačke metode: analiza, sinteza, opservacija i komparativna analiza tekstova.

This article revolves around a copy of Vitruvius’s De architectura once owned by the master builder Giovanni Battista Fontana. Firstly, it proposes the identification of this individual as the elder brother of the Ticino-born architect Carlo Fontana through a comparative analysis of handwritten samples from different archives. Secondly, it attempts a tentative reconstruction of Giovanni Battista Fontana’s career in the Eastern Adriatic. Old and newly discovered sources from state and monastic archives indicate that Fontana arrived in the Eastern Adriatic via Rome and settled in Korčula. From 1670 to the end of the century, he participated in various building projects in Kotor, Zadar, Cres, and Perast. His copy of Vitruvius plays a central role in the argumentation, as the material evidence of use detected in its pages provides insight into his reading interests and practices. Thus, it greatly contributes to the reconstruction of his corpus of works and architectural language. The article portrays a peripatetic master builder characterized by a high degree of mobility between his homeland in Ticino and the Eastern Adriatic via Rome, Ancona, and Dubrovnik, with a marked skill in combining the classical language of architecture with the local style of Korčula stonemasonry.

U izložbi Godišnji odmor u Kneževoj palači u Zadru (2. svibnja – 14. lipnja 2024.) Mare Milin vodi nas kroz šest poglavlja osobnih krajolika, prikladno nazvanih po akronimu njezina prezimena: marstrand, izautobusne, ludusi, intermezza, nokturna. Svaka serija fotografija poziva na introspekciju i bijeg od svakodnevnog kaosa, nudeći osjećaj mira i kontemplacije. Kvadratni formati, višestruke ekspozicije i igra svjetla stvaraju apstrahirane intimne pejzaže koji, uz harmoničnu glazbenu podlogu, okupljaju slike, zvukove i emocije u jedinstveno iskustvo. Ljudski lik, ako se i pojavi, ostaje prisutan tek kao osnovni obris, silueta u kadru, stapajući se s prirodom koja ga okružuje. Fotografija Mare Milin lišena je izravnog aktivizma, ali nosi suptilni socijalni moment – terapeutsku kvalitetu koja nas na trenutak odvaja od bučne, umarajuće stvarnosti i donosi tračak mira u turbulentnom vremenu.

Razmatrajući umjetnička djela performativne, ambijentalne i digitalne umjetnosti, u radu se uvodi termin „prisutnost umjetnika” s osvrtom na obnovu kontemplativnog pristupa u umjetnosti. Primjenom pojma „prisutnost umjetnika” proširuje se dosadašnja mogućnost tumačenja djela upotrebom svojeg tijela, ovdje kao iskaza vlastite prisutnosti, ontičke egzistencije i postojanja svojeg bića u svijetu u različitim okolnostima vremena. Fokus tumačenja preusmjerava se s iskustava body-artističke ili bihevioralne prakse prema reprezentaciji prisutnosti. Uočenoj ritualizaciji postupaka pridaje se auratsko svojstvo i razmatra posredstvom teorije o auri Waltera Benjamina. Slijedom aktualizacije u teorijama nakon modernizma, koncept aure prihvaća se kao složena spoznajno-estetska kategorija, a u poveznici s neoritualnom izvedbom djela primjenjuje na analizi slučajeva. Koncept prisutnosti umjetnice kao auratskog obilježja djela analizira se u performansima Marine Abramović, a u kratkim postcovid filmovima redatelja Davida Lyncha rekontekstualizacija auratskog u digitalnoj umjetnosti. Zaključno se raširenost koncepta podastire djelima Wolfganga Laiba, te Yvesa Kleina, Richarda Longa i Željka Jermana.

Ovaj rad daje uvid u stvaralaštvo intermedijalne umjetnice Brede Beban u kontekstu feminističke i postkolonijalne teorije i njegovu klasifikaciju u okviru koje se razmatra performativna konstrukcija identiteta kroz osobno i postkolonijalno tijelo izvedbe u njezinu umjetničkom djelovanju. Glavni je cilj ovog istraživanja prikazati i teorijski interpretirati opus umjetnice Brede Beban, obilježen iskustvom emigracije osobe liminalnog identiteta. U svojim radovima Breda Beban iz pozicije žene, umjetnice i migrantice problematizira teme kroz prizmu autobiografskog pisma i teme migracije i nacionalne (ne)pripadnosti, u kojima su naglašeni duhovnost, emocije žaljenja ili glorificiranja izgubljenog zavičaja, kao i pripadajući osjećaj marginalnosti proizašao iz osobnog iskustva migracije. Navedeno je impliciralo formiranje složenog odnosa prema osobnom i kolektivnom kulturnom identitetu i njegovoj konstrukciji, prema konceptu drugosti, kao i politici reprezentacije i izvedbe.

U knjizi Crkva, pustinja, bunker / Špilja sv. Ante u kanalu pred Šibenikom, autora Emila Podruga, Josipa Pavića, Ivane Prijatelj Pavičić, Željke Bedić, Vlaste Vyroubal, Marija Šlausa, Sarah McClure i Željka Krnčevića, na cjelovit način obrađuje se važni kulturno-povijesni i arheološki lokalitet špilja sv. Ante, prirodni speleološki objekt na istočnom dijelu šibenskog Kanala sv. Ante, koji je u srednjem vijeku pretvoren u sakralni prostor posvećen sv. Antunu Opatu (Pustinjaku).

U venecijanskim institucijama Seminario Patriarcale i Biblioteca del Museo Correr čuva se prepiska između Tommasa Temanze, arhitekta, civilnog i vojnog inženjera te kroničara umjetnosti i Gasparea Negrija, najprije novigradskog, a zatim porečkog biskupa. Građa sadrži do sada nepoznate podatke i pomaže u produbljivanju postojećih znanja o Temanzi, biskupu Negriju, njihovu međusobnom odnosu i okolini u okviru koje djeluju. Osim pisama, u Seminario Patriarcale di Venezia čuva se i legenda na kojoj je naznačeno postojanje pet crteža katedrale te su za svaki od listova taksativno nabrojeni elementi što su na njima prikazani. U istom su fondu pronađena dva od navedenih pet nacrta, za koje se na temelju kopije Temanzina pisma doznaje da su djelo njegova pomoćnika Bernarda Silvestrija. Također, istoj građi pripada skica što ju je napravio Tommaso Temanza i koja je najvjerojatnije služila kao pripremno djelo za danas izgubljeni Silvestrijev nacrt. Crteži Silvestrija i Temanze nastali su 1753. godine te je riječ o najstarijim dosad poznatim prikazima porečke stolnice.

Orazio Bonetti jedan je od brojnih furlanskih kipara djelatnih u 18. stoljeću, a koji je u Hrvatskoj bio gotovo posve nepoznat. Rodio se oko 1700. godine najvjerojatnije u Veneciji gdje je započeo školovanje da bi potom otišao u Furlaniju te Ljubljanu postavši suradnik Francesca Robbe. Zbog oskudnih dokumenata te izgubljenih radova, majstorov život i stvaralački itinerari velikim su djelom ostali nepoznati i nepovezani. Ovom prigodom Bonettiju se pripisuju kipovi u salezijanskom samostanu u San Vito al Tagliamento, crkvi San Cristoforo u Udinama, župnoj crkvi u Nogaredo di Prato i u Adegliaccu. U drugoj polovici četrdesetih godina 18. stoljeća Bonetti je s obitelji živio u Ljubljani te je ostvario suradnju s riječkim kiparom Antonijem Michelazzijem izradivši kipove na oltaru Gospe Karmelske u župnoj crkvi u Pazinu. Potom se preselio u Rijeku, da bi se nakon 1763. godine zaputio prema Dalmaciji. U Orlecu na Cresu isklesao je kipove za glavni oltar župne crkve, a 1766. mramornu dekoraciju oltara Bezgrešnog začeća u zadarskoj katedrali. Monumentalne kipove sv. Silvestra i sv. Tome, danas u Lovreću, izradio je 1768. za nekadašnju crkvu Sv. Silvestra u Zadru. Majstorova prisutnost u Zadru indirektno je potvrđena pronalaskom zapisa o smrti njegove žene Catarine koja je pokopana 1770. u crkvi Svete Marcele.

U ovom radu obrađuje se korpus reprezentativne stambene arhitekture Rijeke s kraja 18. i samog početka 19. stoljeća koji je velikim dijelom danas gotovo iščeznuo. Uz nekoliko poznatih građevina, ovom se prigodom neke prvi put identificiraju, utvrđuju se njihovi vlasnici te vrijeme izgradnje. Nastanak palača povezuje se s proširenjem grada i rušenjem gradskih zidina unutar kojih izostaje reprezentativna izgradnja, a tek s formiranjem blokova Novog grada omogućeno je podizanje većih i kvalitetnijih kuća za stanovanje. Središnja zona postaje Korzo, duž i oko kojega palače podižu imućni trgovci, brodovlasnici i činovnici. Prostorna organizacija palača razmatra se većinom na temelju arhivske dokumentacije iz vremena kada je još bila sačuvana, ili se barem mogla iščitati, a uočava se nekoliko karakterističnih prostornih obrazaca čiji se koncepti povezuju s položajem i nastankom u gradskom bloku te tipskim modelima iz regije. Pročelja kao relevantni parametar u definiranju građevina kao palača pokazuju znatnu uniformnost, ali i razlike, osobito oblikovanjem zabatnih zaključaka koja im daju vizualni identitet i reprezentativnost, a slijedom kojih se mogu odrediti njihova tipološka obilježja.