Među povijesnim izvorima koji omogućuju prijedloge rekonstrukcije mletačko-osmanskih razgraničenja na sjeveroistočnoj obali i u jadranskome zaobalju u ranome novom vijeku osobito se ističu stare karte. One su kao grafički prikazi prostornih odnosa prvorazredan povijesni izvor geografskih podataka. Takva je i rukopisna karta nepoznatoga autora na kojoj je prikazano mletačko-osmansko razgraničenje poslije Ciparskoga rata u dijelu sjeverne i u srednjoj Dalmaciji. Karta se čuva u fondu Miscellanea – Materie miste e notabili Državnoga arhiva u Veneciji, a dosad nije bila predmetom znanstvenih i stručnih istraživanja. Manje u pogledu prirodno-geografskih sadržaja, a više u pogledu prikaza naselja, utvrda, prometnica i, posebno, granica, važno je svjedočanstvo o poznavanju topografije obalnoga i zaobalnoga dijela šibenske, trogirske i splitske komune kao strateški važnih dijelova mletačkoga Stato da Mar, izloženih osmanskim vojnim i pljačkaškim pohodima i teritorijalnim posizanjima.

U Dalmaciji su otkriveni malobrojni natpisi legionara čije su postrojbe bile smještene u Gornjoj i Donjoj Germaniji. Nekoliko vojnika i veterana u vremenu između sredine 1. stoljeća i završetka principata pripadalo je legiji VIII Augusta koja je bila građevinski aktivna u logoru Burnumu. Iz legije XXII Primigenia i legije XXX Ulpia victrix potvrđen je po jedan veteran, a iz legije I Minervia bio je centurion u službi prepozita kohorte I Belgarum. Ovaj rad pokušat će rasvijetliti karakter prisutnosti tih vojnika i veterana u Dalmaciji, odnosno način na koji je provincija bila povezana s legijama u porajnskim provincijama.

Oxford: Oxford University Press, 2022., x + 344 stranice, glosarij, 2 apendiksa, i indeks. ISBN: 9780198840367

Bologna: Pàtron Editore, 2021., 456 stranica, 10 slika. ISBN: 9788855535373

Na autorov zahtjev objavljujemo ispravke rada Boris Havel, Jeruzalem u ranoislamskoj tradiciji / Jerusalem in Early Islamic Tradition, Miscellanea Hadriatica et Mediterranea, 5, 2018, 113-179. https://doi.org/10.15291/misc.2748.

U radu se analizira ninski natpis (CIL 3, 143224) u kojem se najviše pozornosti posvećuje upotrijebljenoj prostornoj terminologiji i njezinu značenju. Tri prostorna termina (taberna, pergula, maenianum) s ninskog natpisa uspoređuju se s prostornom terminologijom s dva pompejska natpisa (CIL 4, 138; CIL 4, 1136). Cilj je rada ukazati na to da je upotreba tih naziva u antičkom Ninu bila odraz rane i intenzivne romanizacije u kojoj su upotrijebljeni termini korišteni u javnoj, a onda zasigurno i u privatnoj gradnji. Takvi nalazi izuzetno su rijetki, što povećava značenje ninskog natpisa, a koji se zahvaljujući tome može smjestiti uz bok spomenutoj pompejskoj epigrafskoj baštini.

In memoriam
 MATE RADOVIĆ

U radu se tematiziraju dvije posude s toponimijskim natpisom – Felix Arba i Salona – pronađene u Ninu i Janicama, a po svoj prilici podrijetlom s otoka Raba i Salone, uz osvrt na recentno identificiranu posudu, također s ninske nekropole, čije ju značajke svrstavaju u istovjetnu grupu predmeta iako je interpretacija njezina natpisa otežana. Prema morfološkim i tipološkim značajkama posude se smještaju unutar keramičkih vrsta kućanskoga ili transportnoga posuđa, što omogućava pokušaj njihove kronološke i funkcionalne atribucije, potkrepljujući pretpostavke o lokalnome podrijetlu. Na temelju navedenoga posude se interpretiraju kao antički suveniri, no ne samo kao zasebni predmeti već i kao mogući recipijenti za pretpostavljene namirnice ili druge tekućine. Alternativno, na temelju analogija s drugih područja Rimskog Carstva, predlaže se mogućnost njihove upotrebe za transport ili komercijalizaciju specifičnih lokalnih proizvoda namijenjenih određenoj klijenteli, u ovom slučaju pomorcima, no u svakom slučaju riječ je o posudama namijenjenima tržištu malih razmjera.
 Neovisno o interpretaciji kojoj se priklonimo, posude s toponimijskim (i ne samo?) natpisima moguće je promatrati unutar različitih konteksta, što omogućava rekonstrukciju ne samo proizvodnoga i tržišnoga ciklusa ovih predmeta već i njihove šire biografije, kao i određenih kulturnih praksi, npr. antička mobilnost, kreiranje memorije i „autoreprezentacija” antičkih lokaliteta, antička
 pismenost i dr., a iz čega proizlazi i njihova moguća višestruka funkcija kao i, barem u jednom slučaju, potvrđena reupotreba te pretpostavljeno dugo korištenje.

O životu i radu autorice Mary Beard mogla bi se vjerojatno napisati i knjiga, ali za tek nekoliko uvodnih riječi prikaza, možda bi najprikladnije bilo napisati da je za zasluge na polju Klasika 2018. godine imenovana Damom Zapovjednicom Britanskog Carstva. Rođena 1955. godine, školovala se na Cambridgeu na kojem trenutno i radi. U svom se radu bavila raznim temama iz antičke povijesti na temelju kojih je samostalno i u suautorstvu napisala 18 knjiga. SPQR – Povijest starog Rima predstavlja šesnaestu knjigu, izdanu 2015. godine,1 koju je 2018. godine s engleskog za Školsku knjigu preveo Ivan Ott, za koju autorica sama kaže da je nastala na nagovor njena prijatelja i kolege, a rezultat je pedesetogodišnjeg bavljenja rimskom poviješću (što bi pak značilo da ju je Rim kao cjelina zainteresirao još tijekom osnovne škole).