Postavlja se pitanje što je to zapravo inteligencija? Ima mnogo definicija inteligencije ali najmanje ćemo pogriješiti ako se priklonimo onoj koja kaže da je inteligencija sposobnost dolaska do točnog odgovora na postavljeno pitanje. Time je definirana i gradacija inteligencije koja ovisi o težini postavljenog pitanja i točnosti odgovora. Ovdje namjerno nismo spominjali uz pojam inteligencije čovjeka jer je tzv. inteligencija svojstvena i životinjskom svijetu. Što leži u temelju inteligencije? Živčani sustav odnosno njegova paradigma mozak. Međutim, izgradili smo računala i u njih ugradili mogućnost da mogu davati točne odgovore na postavljena pitanja. Ovisno o tome „s koje strane dominantno” dobivamo točne odgovore na postavljena pitanja, od mozga ili računala, inteligenciju smo podijelili na prirodnu i umjetnu. Kad smo na planu pitanja i odgovora, preko kojeg definiramo inteligenciju onda smo zapravo, na planu informacija, podataka. Što je podatak kod prirodne inteligencije a što kod umjetne inteligencije? Kod prirodne je prolaz električnog impulsa u živčanom sustavu kroz „ansambl” neurona odnosno njihovih spojnica, sinapsa. Kod računala je to isto električni impuls koji vrši promjene na stanovitim česticama a koje se mogu mijenjati i dobiti nove oblike. Koja od ove dvije osnove pruža „veće mogućnosti” inteligenciji? Odgovor je nedvojben: prirodna inteligencija i njena paradigma mozak. Ne samo na sadašnjoj razini razumijevanja inteligencije nego i u dalekoj predvidivoj budućnosti koja će uključiti i tzv. nanotehnologiju u računalima ili „iluziju” o tzv. kvantnoj tehnologiji u računalima. Na čemu se gradi takva konstatacija: sinapsa kao temelj prolaza elektriciteta kroz stanice živčanog sustava sa svojom sposobnostima uključivanja minimalnog do nevjerojatno velikog broja jedinica, sa svojim pobočnim utjecajem koji pokazuje nemjerljive količine tih mogućnosti, sa svojom sposobnosti nastajanja i nestajanja tih prolaza je neusporedivo bolji pratilac zahtjeva za stvaranjem, nestajanjem i manipulacijom informacijama nego bilo koji stroj.

Poremećaj pažnje s hiperaktivnošću (engl. attention deficit hyperactivity disorder, ADHD) neurorazvojni je poremećaj obilježen trajnim obrascem nepažnje i/ili hiperaktivno-impulzivnosti koji značajno narušava funkcioniranje i razvoj djeteta. Procjenjuje se da ADHD pogađa 3–9 % djece školske dobi, te 2–12 % adolescenata i mladih odraslih. Više od polovice oboljelih zadržava klinički značajne simptome i u odrasloj dobi. Prema revidiranim kriterijima iz DSM-IV-TR (engl. Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, Fourth Edition, 2000.), dijagnoza u dječjoj dobi zahtijevala je pojavu simptoma prije sedme godine života, njihovo trajanje dulje od šest mjeseci uz jasno socijalno ili akademsko oštećenje te prisutnost najmanje šest simptoma nepažnje i/ili hiperaktivnosti-impulzivnosti u najmanje dvije sredine, te su definirana tri podtipa ADHD-a: predominantne nepažnje, predominantne hiperaktivnosti-impulzivnosti i kombinirani tip. S uvođenjem revidiranih kriterija DSM-5-TR (engl. Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, Fourth Edition, 2022.) dobna granica za početak simptoma pomaknuta je na prije 12. godine života, kriteriji su prilagođeni prepoznavanju simptoma u adolescenata i odraslih, a podtipovi su zamijenjeni prezentacijama koje se mogu mijenjati tijekom života. Hiperaktivnost koja je prisutna u većine u predškolskoj i školskoj dobi s odrastanjem nestaje i zamjenjuje se unutarnjim nemirom, dok impulzivnost u adolescenciji postaje izraženija. Deficit pažnje koji je prisutan cijeli život najviše doprinosi funkcionalnim teškoćama, uključujući neorganiziranost, poteškoće u ustrajnosti u radu i narušene međuljudske odnose. Najčešći komorbiditeti u dječjoj dobi su: poremećaj koordinacije, poremećaj spavanja, poremećaj govornog i jezičnog razvoja, specifične teškoće učenja, tikovi, opozicijsko-prkosni poremećaj, anksioznost/poremećaj raspoloženja, devijantna ponašanja. Patofiziologija ADHD-a još nije u potpunosti razjašnjena, no smatra se da postoji poremećaj neuronskih mreža odgovornih za izvršne funkcije i kontrolu impulsa, uz ključnu ulogu dopamina, noradrenalina i serotonina. Etiologija je multifaktorijalna te, uz genetsku vulnerabilnost, obuhvaća prenatalne i postnatalne rizične čimbenike (izloženost toksinima, stresu, neadekvatnoj prehrani i traumama), kao i kvalitetu ranih interakcija roditelj–dijete. Posljedice ADHD-a često se protežu u odraslu dob i uključuju poteškoće u socijalnim odnosima, niža obrazovna i profesionalna postignuća te povećan rizik od samoozljeđivanja i pokušaja suicida. Stoga je od presudne važnosti rano prepoznavanje rizičnih simptoma u male djece kojima je potrebna podrška. Iako još uvijek ne postoji jedinstveni kognitivni ili biološki marker s dovoljnom dijagnostičkom vrijednošću, rana detekcija obilježja poput slabe kontrole impulsa, averzije prema odgodi, teškoća pažnje i radnog pamćenja, uz pravodobnu intervenciju usmjerenu na samoregulaciju i izvršne funkcije, ostaje ključna. Multimodalnim pristupom koji uključuje edukaciju, bihevioralne intervencije i farmakoterapiju moguće je ublažiti funkcionalne deficite i omogućiti pojedincu ostvarenje njegova punog potencijala.

Ovaj rad analizira utjecaj korištenja digitalne tehnologije na mentalno zdravlje djece i adolescenata, s naglaskom na razvojne, emocionalne i bihevioralne posljedice pretjeranog izlaganja ekranima. Istraživanja pokazuju da kod predškolske djece vrijeme provedeno pred ekranom može usporiti sazrijevanje bijele moždane tvari, te dovesti do kašnjenja u socijalnoj komunikaciji, regulaciji emocija i interakciji s vršnjacima. Kod školske djece pretjerano korištenje tehnologije povezano je s problemima pažnje i koncentracije, slabijim školskim uspjehom, smanjenom tjelesnom aktivnošću te povećanim rizikom od anksioznosti, depresivnih simptoma i narušenog samopoštovanja. Korištenje društvenih mreža nosi dodatne rizike, uključujući izloženost neprimjerenom sadržaju, cyberbullying i prijetnje sigurnosti na internetu. Kod adolescenata intenzivna upotreba digitalnih platformi povezana je s nižom životnom zadovoljstvom, razvojem ovisničkog ponašanja i simptomima psihijatrijskih poremećaja. Pretjerano korištenje digitalnih uređaja aktivira dopaminergički sustav nagrade, što može pridonijeti razvoju bihevioralnih ovisnosti, uključujući poremećaj igranja videoigara. Prisutan je i negativan utjecaj roditeljskog korištenja tehnologije na formiranje privrženosti i emocionalnu sigurnost djece. Postoji potreba za preventivnim mjerama, ograničenjem vremena koje djeca provode pred ekranom i promicanjem zdravih razvojnih aktivnosti, radi zaštite mentalnog zdravlja djece i adolescenata.

Uvod: Wilsonova bolest je autosomno recesivni poremećaj metabolizma bakra uzrokovan mutacijama gena ATP7B koji dovodi do smanjenog izlučivanja bakra iz hepatocita u žuč i njegova nakupljanja, prvenstveno u jetri i središnjem živčanom sustavu. Klinička slika uključuje jetrene, neurološke i psihijatrijske manifestacije. U dječjoj dobi je najčešća jetrena prezentacija, često u obliku asimptomatskog povišenja aminotransferaza. Prikaz bolesnika: Djevojčica u dobi od šest godina, urednog rasta i razvoja, bez tegoba, dolazi na obradu povišenih aminotransferaza. Povišene vrijednosti jetrenih enzima prvi su put zabilježene u tijeku respiratorne infekcije, a u kontrolnim nalazima tijekom 7 mjeseci se prati porast alanin aminotransferaze (ALT) (maksimalno 12 puta iznad gornje granice referentnog intervala) i blaže povišene aspartat aminotransferaza (AST) i gama-glutamil transferaza (GGT) uz uredne parametre sintetske funkcije jetre i bilirubin. Diferencijalno-dijagnostičkom obradom isključeni su infektivni i autoimuni uzroci, a vrijednosti lipidograma, alfa-1 antitripsinai i hormona štitnjače bili su uredni. Ceruloplazmin je bio uredan, ali je izlučivanje bakra u 24-satnom urinu bilo povišeno, a zatim je i nalaz penicilaminskog testa bio patološki pa je učinjena biopsija jetre čiji nalaz je utvrdio makrovezikularnu steatozu i blagu fibrozu uz značajno povišenu koncentraciju bakra u suhoj tvari jetrenog tkiva (399 µg/g). Zaključno je postavljena dijagnoza Wilsonove bolesti i liječenje je započeto penicilaminom u postupno rastućim dozama, uz vitamin B6 i smanjeni unos bakra. Prati se povoljan biokemijski odgovor. Molekularno-genetskom analizom utvrđene su 2 heterozigotne mutacije gena ATP7B te je potvrđena dijagnoza. Zaključak: Ovaj prikaz naglašava važnost sustavne obrade perzistentno povišenih aminotransferaza čak i u djece bez simptoma kako bi se na vrijeme dijagnosticirale lječive bolesti kao što je Wilsonova bolest.

Introduction: Acute cerebellitis is a rare inflammatory disease with a variable course, from a benign self-limiting condition with minimal symptoms to fulminant cerebellitis associated with a high risk of morbidity and mortality. The etiology of the disease is most often infectious or post-infectious, and rotavirus has been described as one of the possible causes. Complications of the disease are the result of acute cerebellar edema that compresses the structures of the posterior cranial fossa and brainstem and leads to the development of obstructive hydrocephalus, intracranial hypertension with impaired consciousness up to status epilepticus, and a fatal outcome due to herniation of the cerebellar tonsils. Children usually have generalized symptoms with nausea, headache, rapid impairment of consciousness, and later mutism. Pleocytosis is present in the cerebrospinal fluid, and brain imaging studies show progressive, significant cerebellar atrophy. If not treated promptly, death can occur. Case report: We present a 6-year-old girl admitted to the Children's Hospital Zagreb with acute ataxia and somnolence. On admission, the Glasgow Coma Scale (GCS) was 13/15. The evening before admission, she vomited 3-4 times, had dyskinesias, was irritable, and made unusual noises. Initial laboratory findings, electroencephalogram, and magnetic resonance imaging (MRI) were normal. Within 12 hours, she developed progressive impairment of consciousness to coma (GCS 5), was intubated, and transferred to the Intensive Care Unit. Repeated MRI scans showed the development of diffuse cerebellitis, hypertensive hydrocephalus, and encephalitis, which were treated with acyclovir, ceftriaxone, intravenous immunoglobulins, and corticosteroids, and external cerebrospinal fluid drainage. The clinical picture was further complicated by the occurrence of recurrent epileptic seizures and the development of status epilepticus, which were treated with levetiracetam and midazolam. After three weeks, all of the above changes regressed. After two months, she was discharged from the hospital for inpatient rehabilitation with a very slow recovery and dominant mutism. A slight improvement in neurological status was gradually noted (GCS 9). Five months after the onset of the disease, with home physical therapy, the girl made significant progress, walking and speaking (GCS 14). She recovered completely. Conclusion: The presented case of fulminant cerebellitis as a rare complication of a common infection emphasizes the importance of early recognition of the disease, repeated neuroradiological examinations, and timely and intensive therapy. Despite the severe initial clinical picture and numerous complications, with adequate treatment and rehabilitation, a full recovery is possible.

Cilj: Cilj ovog istraživanja je bio istražiti kako se mijenjao postotak majki koje doje svoju dojenčad u zadnjih 27 godina na području grada Šibenika posebno imajući u vidu akcije promicanja dojenja koje su na razini čitave Hrvatske provođene prije 30-ak godina. Metode: U dvije šibenske pedijatrijske ordinacije primarne zdravstvene zaštite anketirali smo majke sve djece rođene 1996. godine, zatim majke djece rođene tijekom 2014./2015. godine te majke djece rođene 2023. godine o mliječnoj prehrani njihove dojenčadi. Rezultati: Rezultati pokazuju značajan pad broja djece hranjene isključivo majčinim mlijekom tijekom njihovog dojenačkog razdoblja u istraživanim godinama: 1996. godine je dojeno u prvom mjesecu života 95 % djece, 2014./2015. godine 76 %, a 2023. godine 47 % djece. Zaključci: Ova studija je pokazala izrazito smanjenje postotka dojenčadi hranjene isključivo majčinim mlijekom tijekom prvih mjeseci života na području grada Šibenika tijekom 27 godina. Pokazali smo potrebu za ponavljanjem sveobuhvatnih akcija promoviranja dojenja, usmjerenih naročito prema trudnicama, kakve su u prošlosti bile učinkovite.

Toksoalergijske reakcije na antiepileptike predstavljaju ozbiljan klinički problem kod pedijatrijskih pacijenata. Ove reakcije mogu varirati od blagih kožnih osipa do po život opasnih stanja poput Stevens-Johnsonovog sindroma (SJS) i toksične epidermalne nekrolize (TEN). Od iznimne su važnosti pravodobno prepoznavanje kliničke slike kao i identifikacija uzročnog lijeka, budući da rano ukidanje uzročnog lijeka značajno smanjuje razvoj bolesti i mogućnost smrtnog ishoda. Po uvođenju antikonvulzivne terapije lamotriginom, kod našeg pacijenta pojavio se makulopapulozni osip praćen oticanjem usana. Uz primjenu terapije zdravstvena njega kod dječaka bila je kompleksna i specifična, provodile su ju iskusne i educirane medicinske sestre po strogom planu zdravstvene njege s ciljem sprečavanja širenja infekcije i zaštite integriteta kože i sluznice.

Mlade djevojke, adolescentice u razdoblju puberteta izložene su brojnim izazovima, a jedan od njih je zasigurno maloljetna i neželjena trudnoća, na koju djevojke u toj razvojnoj dobi najčešće nisu spremne. Cilj rada je osvijestiti važnost edukacije, podrške i sustavnih promjena u rješavanju problema maloljetne i neželjene trudnoće. Maloljetna trudnoća se odnosi na trudnoću u kojoj trudnica nije punoljetna, što može varirati ovisno o državi, no obično podrazumijeva 18 godina. Neadekvatan, odnosno nedovoljno prisutan seksualni odgoj u školama postavlja se kao značajan problem kod maloljetne i neželjene trudnoće. Također, nedostupnost kontracepcije, što zbog financijskih razloga što zbog stigmatizacije, značajno pridonosi ovoj problematici. Nadalje, u društvima gdje su teme seksualnog zdravlja tabuizirane, očekivana je nedovoljna briga o reproduktivnom zdravlju žene. Važno je izbjeći svaki oblik stigmatizacije neželjene ili maloljetne trudnoće, kako osoba ne bi osjećala sram i dodatno narušila psihičko zdravlje. Naglasak prvenstveno treba biti na prevenciji, promociji seksualnog, zdravstvenog odgoja u školama, dostupnosti kontracepcije, te edukaciji mladih ljudi. Kada do neželjene, odnosno maloljetne trudnoće ipak dođe, ključna i prijeko potrebna je emocionalna, psihološka pomoć majci, koja se nosi sa složenom, novonastalom situacijom, te brojnim izazovima i emocijama u mladoj dobi.

Razdoblje djetinjstva opisuje se kao razdoblje tijekom kojega najviše učimo i kad je naš mozak najotvoreniji za nova iskustva. Ranije se svaki aspekt dječjeg razvoja istraživao i gledao zasebno, pri čemu se lako gubilo iz vida dijete koje se razvija. U djetetovom životu razvojna područja nisu vremenski razdvojena. Svaka novo naučena vještina nadograđuje se na postojeće, već usvojene vještine i utječe na učenje u više od jednog razvojnog područja. Zato praćenje djetetova razvoja treba biti cjelovito. Taj se pristup naziva holističkim i on vrijedi za djecu urednog razvoja, kao i za djecu s rizikom za nastanak ili s već utvrđenim razvojnim teškoćama. Kod djece rane dobi odstupanja u razvoju se mogu prepoznati, ali razvojni scenariji i razvojni ishod najčešće se ne može predvidjeti. Iz tog razloga u ranoj intervenciji bi trebali biti zastupljeni svi stručnjaci koji su povezani s djetetovim razvojem i zdravljem. Potreba za uključivanje različitih stručnjaka i različitih profesija iz biomedicinskog, odgojno – obrazovnog i društvenog područja znanosti proizlazi iz kompleksnosti razvojnih teškoća kod djece koju danas susrećemo. Može se reći da su gotovo uvijek potrebe djeteta i obitelji toliko složene da na njih ne može odgovoriti samo jedna profesija. Stoga se u timskom radu u području rane intervencije kao zlatni standard njeguje načelo transdisciplinarnosti. Transdisciplinarne timove karakterizira visoka integriranost svih članova tima. Visoka integriranost postiže se podjelom obilježja vlastite struke (engl. role sharing) kroz grane raznih disciplina tako da je komunikacija, interakcija i suradnja između članova tima optimalna. Tim se oblikuje prema potrebama konkretne obitelji, a obveza svih članova tima je da poučavaju, uče i rade zajedno kako bi pružili koordinirane usluge obitelji. Timski rad zahtjeva dobro poznavanje vlastite struke i njenih ograničenja, kao i uvažavanje članova tima drugih struka. Pri tome, potrebe obitelji i djeteta uvijek trebaju biti ispred interesa vlastite struke ili interesa organizacije u kojoj stručnjak radi. Dobra koordiniranost između stručnjaka važnija je što je dijete mlađe i što su razvojne teškoće veće. Transdisciplinarni tim u ranoj intervenciji u svom radu vodi se znanstvenim i stručnim spoznajama koje ističu kako je u ranoj dobi kvaliteta ranih interakcija roditelj-dijete prepoznata kao ključna za optimalan djetetov razvoj, a podrška roditeljima kao sredstvo očuvanja metalnog zdravlja. Stoga se u praksi razvio obitelji usmjeren pristup u ranoj intervenciji nasuprot djetetu usmjerenog pristupa. Obitelji usmjeren pristup obuhvaća sustav ideja koji se odnosi na podršku djeci i njihovim obiteljima i poznat je kao najučinkovitiji pristup u ranoj intervenciji. Međutim, još uvijek se u praksi često susreću i provode samo postupci koji su ponajprije usmjereni na uvježbavanje određenih vještina kod djeteta i dostizanje razvojnog kalendara. Stoga se suvremeni terapijski pristupi u ranoj intervenciji oslanjanju na funkcionalne ishode nekog programa, odnosno koliko su ishodi programa relevantni za djetetovo sudjelovanje u dnevnim aktivnostima i koliko su povezani s obiteljskom svakodnevicom. Cilj je obitelji usmjerenoga pristupa maksimalizirati funkcionalne ishode kod djeteta pružanjem proaktivne podrške roditeljima. Obitelji prolaze kroz vrlo osjetljivo i specifično izazovno roditeljstvo, karakterizirano velikom brigom i strahom za razvojni ishod svog djeteta. Stoga su često roditelji skloni isprobavanju različitih metoda i terapija. Tome doprinose usluge, odnosno stručnjaci koji ne djeluju koordinirano i integrirano. Stoga se visoka razina profesionalnosti i etičnosti članova tima očituje u praćenju suvremenih oblika podrške djetetu s teškoćama u razvoju kao i u primjeni isključivo znanstveno utemeljih postupaka. U hrvatskom okruženju unatoč mnogim zakonskim i administrativnim preprekama (za koje se ne predviđa skora promjena) postoje stručnjaci različitih profesija koji su uspjeli vlastitom inicijativom oformiti transdisciplinarne timove koji promiču holistički pristup dječjem razvoju i zdravlju kroz partnerski odnos s roditeljima. To je složen i zahtjevan proces, ali poziva (i obvezuje) sve stručnjake na razmišljanje kako razlike u sustavima i profesijama ne moraju ograničavati suradnju.