Glogovnička župna crkva, do nekog novog arheološkog otkrića, jedina je dvobrodna srednjovjekovna crkva kontinentalne Hrvatske. Njezina provenijencija, datacija i graditeljska povijest i danas su predmet znanstvenih prijepora. Tome pridonose raritetni nalazi spolija arhitektonske skulpture tumačeni kao prikazi regularnih kanonika Sv. Groba. Uz to, s crkvom se povezuju i začeci konzerviranja u Banskoj Hrvatskoj, zbog cjelovite rekonstrukcije građevine koja je izvedena prema nalogu Ivana Kukuljevića Sakcinskog polovicom 19. stoljeća. U radu se donose rezultati istraživačkih radova poduzetih na crkvi od konca prošloga desetljeća do 2020. godine te se u svjetlu novih nalaza analizira njezina graditeljska povijest od 13. do 19. stoljeća u kontekstu hrvatske i srednjoeuropske sakralne arhitekture.

Sredinom 15. stoljeća platno kao nosilac postalo je alternativa drvu. Počele su se izrađivati slike na platnu, a slijedio ih je razvoj podokvira. Polovicom 18. stoljeća uvode se podokviri s kajlama, a nedugo zatim i podokviri s kutnim rastezačima. Obje vrste podokvira stvaraju prekomjernu silu u kutovima, što dovodi do raznovrsnih oštećenja slika. Pedesetih godina 20. stoljeća osmišljen je sustav elastičnog napinjanja, čime su odvojene mehanička potpora i napinjanje slike, koje su do tada bile „povjerene“ isključivo podokviru. Godine 1957. taj se sustav primjenjuje u Restauratorskom zavodu u Zadru, a potkraj osamdesetih godina prošloga stoljeća usvaja se u Hrvatskom restauratorskom zavodu i otada se kontinuirano primjenjuje. Takvim načinom do sada je napeto više od dvadeset slika, uglavnom velikih formata. Način izvedbe podokvira i napinjanja prilagođen je svakoj slici, ovisno o njihovu stanju očuvanosti, dimenzijama, obliku i uvjetima smještaja. Dugogodišnjim praćenjem stanja očuvanosti napetih slika, nisu primijećene deformacije podokvira, nosioca i slojeva boje. Napetost slika je zadovoljavajuća pa se može zaključiti da sustav dobro funkcionira, iako se može razvijati i modernizirati primjenom novih materijala te praćenjem i proučavanjem inozemnih iskustava.

Od osnutka do

oteenja s kojima se konzervatori i restauratori susreu u svakodnevnim okolnostima, s obzirom na to da do moenja knjininog gradiva dolazi relativno

U tekstu se prikazuju prvi poratni napori u ocuvanju i restauriranju spomenika bombardiranog Senja te planovi za njegovo revitaliziranje. Stanje u Senju stavlja se u povijesnu perspektivu istraživanja zapocetih u drugoj polovici 19. stoljeca, a prvih pet godina konzervatorskog djelovanja prikazuje se prema arhivskim vrelima u tekstu i slici. Uz vec poznata imena hrvatskih konzervatora, u tekstu se donose podaci o ulozi Vuka Krajaca u planiranju ocuvanja i razvitka toga povijesnoga grada.

Sekuli 4. Plan istraenih sondi na lokalitetu Turie-Gradie (izradili M. Krmpoti i A. Jane

sažetak:

The aim of this study is to establish the relationship of alchemical practices regarding the fabrication of materials made available to artists during the medieval and the early Renaissance periods.Cennino Cennini (Il libro dell'arte, c. 1400) asserted that some basic pigments were "made by alchemy", his claim is relevant to my recent collaboration with the Croatian Conservation Institute on their publication Tajne o bojama (Segreti per colori) in which the authors consulted, for clarification of ancient recipes, Alkemija (by academician Drago Grdenić), the first work of its kind written in Croatian.In addition, a specific recipe published in an earlier manuscript of the 12 th century, ascribed to monk Theophilus (1070-1125), will be examined as an illustration of alchemical writings deemed in most older literature to be incoherent text.Unintelligible texts encountered in old treatises deserve to be reconsidered within their historical context and, once deciphered, may reveal themselves to be viable recipes.Finally, alchemy's low esteem among scholars, especially scientists, merits a lengthier introduction and clarification. Srebrenka Bogović Zeskoski"…even when we find not what we seek, we find something as well worth seeking as what we missed."

U clanku se obrađuje kronologija nastanka i kasnija sudbina prostorije ljetnog refektorija u nekadasnjem pavlinskom samostanu u Lepoglavi. Refektorij je formiran kao najveca samostanska prostorija prilikom izgradnje zapadnog krila u 17. stoljecu, a u 18. stoljecu je bogato opremljen zidnim slikama i stukaturom. Prenamjenom samostana za kaznionicu u 19. stoljecu zapocinje njegova dugogodisnja degradacija, ponajprije koristenjem u neprimjerene kaznionicke svrhe, a osobito rusenjem svoda u potresu 1880. godine. U to doba također uocavamo prva nastojanja za njegovim ocuvanjem, u smislu dokumentiranja, istraživanja i valorizacije, u cemu se istice djelovanje Ivana Kukuljevica Sakcinskog i Izidora Krsnjavog, te osobito slikarski rad Ferdinanda Quiquereza koji je izradio kopiju citave dekoracije refektorija na kartonima u akvarelu. Refektorij, nadalje, tesko stradava u Drugom svjetskom ratu kada zbog rusenja gornjih etaža zapadnog krila samostana nekoliko godina ostaje nenatkriven. Do pocetka ovog stoljeca držalo se da nista od nekadasnje dekorativne opreme refektorija nije sacuvano, međutim, konzervatorskim istraživanjima pronađeni su naslikani medaljoni s likovima pavlinskih dobrotvora na istocnom zidu, naslikane lunete na sjevernom i južnom zidu, kao i zazidana nisa sa stuko kipovima. U clanku se, osim rezultata konzervatorskih istraživanja, analiziraju i smjernice za obnovu koje su iz njih proistekle.