Rad pruža prikaz odnosa između Katoličke Crkve i talijanskoga fašizma, s osvrtom na glavna pitanja i historiografske probleme. Autor polazi od rezultata istraživanja provedenih nakon otvaranja Vatikanskoga apostolskog arhiva. Riječ je o pontifikatima Pija XI. i Pija XII., za koje autor navodi da je prvi ostao u sjeni drugoga i poznatijega pape, Eugenija Pacellija. Ističe se kako su oba pontifikata povezana te da ih treba interpretirati na takav način, što proizlazi ne samo iz sličnih izazova s kojima su se suočavali već i zbog činjenice da je Pacelli služio Piju XI. kao državni tajnik. Drugi dio rada analizira crkvenu situaciju u Rijeci i Riječkoj biskupiji, obilježenu uspostavom neovisne talijanske biskupije i nacionalnim napetostima tijekom godina fašizma. Naime, od ključne važnosti za crkvenu povijest Rijeke između Prvoga i Drugoga svjetskog rata, odnosno tijekom talijanske uprave, jest stvaranje biskupijskih struktura 1925. godine. Papa Pio XI. osnovao je riječku biskupiju bulom Supremum pastorale munus, biskupiju multinacionalnoga karaktera, s prisutnošću Hrvata, Slovenaca i Talijana. U predkonkordatskim uvjetima, zahvaljujući pomoći države zainteresirane za postojanje talijanske biskupije i talijanskoga klera na istočnim granicama države, formirane su nove crkvene strukture, kako župne tako i biskupijske. Osnivanje biskupije bilo je moguće upravo zbog podudaranja interesa civilnih i crkvenih vlasti. Crkvena povijest Rijeke tijekom talijanskog fašizma i njezina historiografija otvaraju različita pitanja, uključujući potrebu za postizanjem pomirenoga i zajedničkoga sjećanja.

Stone is a natural building material, used similarly to clay and wood. The drywalling technique utilizes stone, either as found or shaped, with quarry stone being the most practical due to its even layers, which enable precise construction of walls, roofs, and details like windows and corbels. While stone can be used for walls, corbelling is essential for building rooms. Stone shelters were historically used in transhumance, a near-extinct practice today, though remnants exist in remote regions, such as the chozo in Extremadura, Spain, used by herders and even families. This article focuses on corbelled structures in the Adriatic region, spanning Italy, Slovenia, Croatia, and Herzegovina. Most of these buildings were shelters for herders, but there are also wells and ice huts. The trullo in Italy, still in use today, is the most prominent example of corbelled stone structures. Across the Adriatic, each region boasts distinctive forms of corbelled stone structures. In Slovenia, small, irregularly shaped huts like hiška and šiška are common. In Croatia, examples include the kažun in Istria, the bunja in Dalmatia, and the komarda on Krk. On Korčula, the vrtujak and toreta are notable structures. In Herzegovina, small, now-abandoned stone shelters were built into walls. Wells built using corbelling, such as those on the island of Krk and on Montenegro’s Lovćen Mountain, are also significant. The preservation of these drystone structures is crucial, as they represent important cultural heritage across the Adriatic region. Architecture transcends borders, and these buildings must be remembered for future generations.

Autor se detaljno kritički osvrće na najnoviju monografiju Dunje i Ivana Milotića o procesu protiv čarobnice Dilekte vođenom u Motovunu 1271., pokazujući da djelo obiluje ozbiljnim tehničkim, faktografskim i interpretativnim pogreškama te metodološkim neispravnostima, što u potpunosti ruši veliku većinu izvedenih zaključaka. Nakon podrobnoga prikaza knjige, autor ispravlja brojne netočne navode i kritizira interpretativne postupke, posebice položaj i ulogu notara Bonaventure, jurisdikcijski položaj motovunske komune u odnosu na Akvilejski patrijarhat i Veneciju te pitanje sudskoga procesa sprovedenoga protiv Dilekte u Motovunu i protiv Tome Michiela u Veneciji. Na temelju historiografskih dostignuća te raščlambe relevantnih povijesnih vrela, kako onih objavljenih, tako i neobjavljenih, zaključuje se da: (1) Bonaventura nije bio notar s papinskom ovlašću koji se dolaskom mletačke vlasti našao u neizvjesnom položaju u Motovunu već da je riječ o notaru s carskom ovlasti koji je bio zaposlen kao kancelar motovunskoga podestata; (2) Motovun nije potpao pod de facto vlast Venecije 1271. već prvo i kratkotrajno 1276. te potom 1278., onako kako je to tumačila tradicionalna istarska historiografija; (3) oba procesa, kako onaj koji je Toma vodio protiv svoje žene Dilekte, tako i onaj koji su mletačke vlasti pokrenule protiv Tome, po svemu su se sudeći uredno odvila, iako o tome nisu sačuvani relevantni zapisnici zbog nesačuvanosti relevantnih arhivskih fondova. Stoga se u potpunosti rehabilitira autentičnost isprave Dilektina priznanja koju su Milotići u suštini proglasili fiktivnim originalom. Rad zatvaraju prilozi, dvije tablice i kritičke priredbe trinaest povijesnih vrela, osam relevantnih za mehanizme izbora podestata u istarskim komunama koje su priznavale svjetovnu vlast akvilejskih patrijarha i pet za slučaj pogubljene Dilekte.

Iz analize elaborata Franciskanskoga katastra bilo je moguće rekonstruirati ambijentalne, bagrarne, ekonomske i društvene prilike na području Rovinja. Svojom obimnošću i detaljnim opisima, Franciskanski katastar opisuje mnoge segmente svakodnevnoga života, a osobito poljoprivredne navike, kvalitetu obradivih terena, nabraja uzgajane kulture, a donosi i vrijedne anotacije o klimatskim prilikama. Analiza podataka iz Katastra omogućila je iščitavanje prostornih odnosa u gradu te naglasila odrednice koje su bile ograničavajuće u bavljenju poljoprivredom. Brojno rovinjsko stanovništvo patilo je od manjka zemlje za obradu. Manjak zemlje je uz njezinu slabiju kvalitetu utjecao na gospodarska i poljoprivredna kretanja. Ovome valja pridodati česta razdoblja suša i količinu kamena prisutnu na poljima. Iz navedenih razloga proizvodnja hrane bila je otežana i mogla je zadovoljiti potrebe stanovništva za samo dva mjeseca. Žitarice su se proizvodile u vrlo malim količinama, dok su jedini proizvodi namijenjeni izvozu bili maslinovo ulje i vino. Gradska se ekonomija pritom oslanjala isključivo na pomorsku trgovinu jer je kopnena povezanost bila vrlo slaba, a putovi koji su vodili prema poljima zapušteni. Elaborati Katastra Franje I. navode i vrijedne anotacije o klimatskim kretanjima i njihovu utjecaju na svakodnevni život. Hladnoće 1782., 1788. pa onda dugotrajno hladno razdoblje sve do 1818. i strašna tuča iz 1813. utjecali su na slabljenje biljaka. Oslabljene biljke davale su slabiji urod više godina za redom, što je mnoge Rovinjce dovodilo u probleme. Ovime se pruža jedna drugačija interpretacija Katastra Franje I., koja u prvi plan stavlja ekohistorijske odrednice.

Svetvinčenat (Savičenta) jedno je od naselja središnje Istre koje je kao sjedište velikoga feudalnog posjeda u neposrednoj blizini mletačko-habsburške granice imalo specifične uvjete razvoja. Rad analizira prostorni razvoj naselja u širem povijesnom kontekstu razvoja mletačkoga pograničja te sjedišta feudalnoga posjeda obitelji Morosini/Grimani. Na temelju pisanih i kartografskih izvora rad donosi nove spoznaje o izgledu i izgrađenosti naselja, čimbenicima njegova prostornoga razvoja te historijsko-geografskim uvjetima toga razvoja. Genezu i prostorni razvoj Svetvinčenta pratimo od kasnoga srednjeg vijeka do kraja 19. stoljeća.

Ulaskom Italije u rat protiv Austro-Ugarske 1915. došlo je do bijega većega dijela istarskih iredentista i njihova pristupanja talijanskoj vojsci. Većina onih koji su ostali bivaju deportirani i konfinirani u Austriju i Mađarsku. Tada zapadna obala Istre postaje glavna meta bojnoga i obavještajnoga djelovanja talijanske ratne mornarice i njezina zrakoplovstva na sjevernom Jadranu, koja je svoju pozornost usmjerila na Poreč zbog tamošnje hidroavionske postaje. Za iskrcavanje i potom izvlačenje obavještajaca odabrano je obližnje mjesto Funtana jer je više tamošnjih obitelji bilo sklono Italiji. Obavještajci su birani među prebjezima iz Istre zbog poznavanja terena i veza među stanovništvom. Iskrcavani su pojedinačno ili u manjim grupama. Izvlačenje posljednje grupe nije uspjelo do završetka rata.